Sveučilišni profesor dr. sc. Viktor Emil Frankl neurolog, psihijatar, utemeljitelj je logoterapije i
egzistencijalne analize. Rođen je 26. ožujka 1905. godine u Beču, kao drugo od troje djece. Umro je 02.
rujna 1997. također u Beču.
Logoterapija je tehnika i umijeće kojim se pomaže ljudima da pronađu smisao života. Temelji se na
uvjerenju da je težnja naći smisao u životu koji je identificiran kao primarni, najmoćniji motivator i
pokretačka snaga ljudi. Logoterapija pomaže čovjeku da pronađe sebe i da se suoči sa samim sobom,
da pronađe smisao svoga života i potencijale kojih nije bio svjestan. Ona gleda na naše živote na
drugačiji način od većine drugih psihoterapijskih teorija. U zdravim duhovnim središtima čovjeka traži
resurse za izlječenje, umjesto analiziranja patologije unedogled.To je terapija kroz pronalaženjesmisla.
Tri glavne filozofske i psihološke pretpostavke na kojima se temelji logoterapija su:
1. Život ima smisao u svim okolnostima (SMISAO ŽIVOTA),
2. Ljudi imaju volju za smislom (VOLJA ZA SMISLOM) i
3. Ljudi imaju slobodu u svim okolnostima aktivirati volju za smislom i pronaći smisao (SLOBODNA
VOLJA).
Stoga se postavlja pitanje: Kako možemo pronaći smisao u životu? Frankl ukazuje na tri načina, a to su:
1. Kreativnost (davanje nečega svijetu kroz samoizražavanje, koristeći svoje talente na različite načine),
2.Iskustvo (primanje od svijeta: kroz prirodu, kulturu, odnose, interakcije s drugima i sa svojom okolinom)
3. Promjena stava (čak i ako ne možemo promijeniti situaciju ili okolnost, možemo odabrati svoj stav
prema tom stanju, a to je često način pronalaženja smisla, pogotovo kada je riječ o neizbježnim
patnjama).
Također, Frankl nas potiče da uvidimo vezu između prošlosti i budućnosti. On smatra da trebamo uvažiti
činjenicu da je naš život posljedica isključivo našeg izbora kojeg smo napravili u prošlosti, pa će u skladu s
tim naša budućnost biti oblikovana izborima koje činimo danas! ‘Čovjek može pronaći smisao samo u
budućnosti’, tvrdi Frankl. Stoga je logoterapija manje retrospektivna (manje istražuje pacijentovu
prošlost) i manje introspektivna (manje ispituje pacijentovu savjest), nego što se to obično čini u
psihoanalizi.
U žarištu logoterapije pretežno stoji budućnost pacijenta, odnosno – zadacti i smisao što ih pacijent u
svojoj budućnosti tek treba ispuniti. No, to ne znači da logoterapija želi zamijeniti psihoterapiju, nego je
način na koji ju možemo nadopuniti. Dugim riječima, u terapiji je potrebno zahvatiti i psihofizičko i
duhovno područje.